in

Što su Stanić i Kepčija radili u Hajduku?

PROŠLO JE malo manje od godine dana otkad su u Hajduk stigli Ivan Kepčija na poziciju sportskog direktora i Mario Stanić kao prvi savjetnik predsjednika Uprave. 

Hajduk je bio bez gostujuće pobjede u prvenstvu četiri i pol mjeseca, a pritisak na upravu postao je prevelik. Tadašnji predsjednik Marin Brbić odlučio je smijeniti trenera Damira Burića i na njegovu poziciju dovesti Igora Tudora, a s Kepčijom i Stanićem najavio je zaokret u sportskoj politici kluba.

Stanić je to rekao već na prvoj pressici: “Imamo jasnu viziju koja se poklapa s predsjednikom. Hajduk se nalazi na prekretnici, ili će nastaviti pratiti tržište ili se okrenuti sebi. Volio bih biti dio politike kluba koja ne prati politiku nego je stvara. Prije 30 godina debitirao sam ovdje kao igrač. Nije lako biti igrač Hajduka, tu su veliki pritisci i najveći gušt. Kratak je put od raja do pakla. Sve je proces. Nisam došao do liga petice preko noći. Najvažnije je imati holistički pristup. Pokušat ćemo se bazirati na temeljima Hajduka koji su ranije doneseni. Nećemo ludovati na tržištu. Ako se nešto može dobiti kvalitetno, onda da, ali fokus je na nama i omladinskom pogonu.”

Što su od obećanja i navijačkih očekivanja Kepčija i Stanić realizirali u prvoj godini rada? Ukratko, baš ništa.

 

Nevjerojatno je da nisu bili spremni na Tudorov odlazak

Igor Tudor je klub preuzeo na drugom mjestu, a do kraja prvenstva s Hajdukom je odradio jednu od najlošijih sezona u povijesti. Završio je na petom mjestu tablice, a jedino lošije od rezultata bila je igra. Korona je poremetila plan i kalendar natjecanja pa su klubovi imali samo dva tjedna odmora između dvije sezone. Tudor je napustio je klub u najtežem trenutku i postao pomoćnik Andrei Pirlu u Juventusu. 

Činjenica da Hajduk nije uručio otkaz Tudoru kad je to zaslužio po svim mogućim parametrima ide u prilog Stanićevoj tezi o nužnosti kontinuiteta struke. Hajduk je uvijek stajao iza Tudora i stalno su govorili da vjeruju procesu unatoč lošim rezultatima.

Ono što je nevjerojatno je da nisu imali spremnu nikakvu zamjenu, već je momčad ad hoc preuzeo Tudorov pomoćnik Hari Vukas iza kojeg je ne pretjerano uspješna trenerska karijera. S obzirom na to da je Hajduk pod Tudorom bio očajan, moglo se očekivati da će pritisak navijača za mjesec ili dva postati prejak i da će Tudor unatoč obećanju uprave jednostavno morati otići jer nije pravi čovjek za ovu momčad. Bilo bi normalno da je Hajduk imao plan za izgledan scenarij u kojem će mu trebati zamjena za Tudora. 

Činjenica da su na tu poziciju gurnuli prvog idućeg čovjeka u redu svjedoči kako plana nije bilo. Vukasa u narednim danima vjerojatno čeka otkaz, a Hajduk opet mora sanirati štetu. Potrošili su vrijeme na krivog čovjeka.

Promašena transfer politika

Hajduk se u prijelaznom roku nije ponašao u skladu s obećanjima i vizijom kluba. Iako je Mario Stanić u Hajdukovom podcastu najavio kako će klub dovoditi samo mlade igrače koje kasnije može preprodati, u njegovom mandatu su dovedeni Grk Diamantakos koji ima 27 godina i jednako star Turčin Nayir.

Osim toga, većina pojačanja nije imala pretjeranog smisla u kontekstu postojećeg kadra. Način na koji su treneri koristili nove igrače dokaz je da njihova kupovina nije bila planska.

Bili su fiksirani na dovođenje napadača iako u Miji Caktašu imaju igrača koji je u zadnje dvije sezone zabio najviše golova u HNL-u. Hajduku nije bio potreban killer jer njegov problem nije bila slaba realizacija šansi, a to je rekao i sam Stanić: “Napadači su jako skupi, ozbiljni klubovi ih ne puštaju osim za određene i velike količine novca. Kopali smo puno, potrošili smo puno energije po pitanju širenja kadra, preuzeli smo odgovornost da ne zatvaramo mogućnost igranja određenim mlađim igračima. Ako malo bolje pogledate, da je prvi Dinamo zabio samo pet golova više od nas.”

Dovođenjem Diamantakosa i Nayira ugušili su Caktaša u onom u čemu je najbolji – zabijanju golova. Eduok je bio napadač koji je profilom sličan Grku, pa nije jasno zašto je Hajduk imao potrebu poslati Nigerijca na posudbu da bi ga zamijenio vrlo sličnim igračem.

Najbolji primjer pokvarenog telefona u odnosu Uprave i trenera je dovođenje 23-godišnjeg Darka Todorovića na poziciju desnog bočnog igrača nakon što je Josip Juranović otišao u Poljsku. Todorović je dosad zaigrao u tek tri prvenstvene utakmice, a Hajduku desnog bočnog igra napadač Marin Jakoliš.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Odnosom prema mladim igračima sami su sebi pucali u nogu

Ono što se najviše može zamjeriti Staniću i Kepčiji je odnos prema mladim igračima, iako su baš taj segment isticali kao najvažniji zadatak kluba.

“Želimo biti jako pažljivi da ne zatvorimo put nekom mladom igraču koji ima perspektivu i spreman je, time što ćemo dovesti starijeg, iskusnijeg, najčešće stranca. Da smo doveli napadača bi ili Kreković danas imao ovaj status, jednako tako moramo paziti da ne zatvorimo Vuškovića, Radića, Blagajić”, rekao je Kepčija sredinom godine.

Praksa je bila drugačija od najave. Tako je Tudorovim dolaskom u treći plan pao Darko Nejašmić, U-21 reprezentativac i najvrjedniji mladi eksponat Hajduka. Od igrača koji je pod Orešćaninom izgledao kao jedan od najboljih veznjaka lige stigao je do statusa igrača koji je započeo četiri prvenstvene utakmice u 2020. godini. Da stvar bude gora, poziciju u momčadi mu je uzeo Hamza Barry za kojeg se znalo da neće produžiti ugovor i da odlazi s Poljuda šest mjeseci prije kraja prošle sezone.

Nije to bila jedina Tudorova eskapada s mladim igračima. U prvih devet utakmica David Čolina je kod Tudora odigrao tek 32 minute, a poziciju lijevog beka držao je Tahiraj koji je ovog ljeta besplatno pušten u Lokomotivu.

Vušković je kao najveći potencijal u obrani dobio priliku tek nakon pauze uzrokovane koronom. Daleko od prave minutaže i prilike ostali su Kreković, Dolček, Brnić i Mujakić, a Blagaić i Delić poslani su na posudbe.

Umjesto da mlade talente guraju u prvi plan, klub koji živi od razvoja i prodaje mladih igrača smanjio je njihovu minutažu i vrijednost.

Hajduk se nije pomaknuo ni milimetra

Dolazak Lukše Jakobušića na mjesto predsjednika nova je početna točka za Hajduk koji se već godinama vrti u kružnom toku. 

Sportska politika postoji samo na papiru i u izjavama za medije. Komunikacija između Uprave, struke i stožera koji bi trebao realizirati sportsku politiku u praksi ne postoji. 

U godinu dana, od koje je polovicu upropastila koronakriza, teško je ocijeniti rad Marija Stanića i Ivana Kepčije. Potrebno je više vremena, ali trend je očajan. Hajduk igra sve lošije, rezultatski se nalazi u velikoj krizi, a pogled u budućnost ne nudi nadu s obzirom da je stopiran razvoj mladih igrača.

Hajduk se od dolaska Stanića i Kepčije nije pomaknuo ni milimetra.