in

Pitali smo Čedu Prodanovića kojih mu je pet omiljenih knjiga

ČEDO Prodanović jedan je od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika. 

Rođen je u Zagrebu 1949. godine, u kojem je kasnije završio Prvu gimnaziju i diplomirao na Pravnom fakultetu. 

Nakon studija je 1976. počeo raditi kao pripravnik u tadašnjem Državnom tužiteljstvu, a 1987. postaje prvi čovjek Državnog tužiteljstva Zagreb.

Početkom devedesetih je napustio tužiteljstvo i počeo raditi kao odvjetnik. 

“Puno sam angažiraniji u nabavi – kupnji nego u čitanju knjiga. Relativno recentno pratim nova izdanja knjiga – meni poznatih i nepoznatih autora. Obično kupim knjigu i ostavim ju na polici dok ne “uhvatim vremena” da ju pročitam. To vrijeme se uglavnom svodi na ljetne praznike, tijekom kojih naravno nažalost ne stignem pročitati niti pola onoga što sam tijekom godine prikupio. Stoga su moje police pretrpane pročitanim, a još više nepročitanim knjigama, koje čekaju bolja vremena”, objašnjava Prodanović svoj odnos prema knjigama.

“Budući da je vrlo teško odabrati 5 omiljenih knjiga, odlučio sam se za autore s ovih prostora čije knjige odišu mudrošću ili su za mene u trenutku čitanja bile iznenađenje – otkriće, odnosno čiji su autori pisali o ljudima i događajima u zemlji moga odrastanja, razlozima njezina raspada i životu koji je nakon toga uslijedio”, rekao je za Index.

Kiklop – Ranko Marinković

Čitao sam ga prvi put kao student i bio oduševljen modernističkim procedeom, slojevitošću i duhovitošću te bravuroznim stilom kojim je dočarao atmosferu intelektualnog i boemskog predratnog Zagreba, u kojem se bespomoćni pojedinac (intelektualac) suočava sa strahom od neizvjesnosti nastupajućeg rata i otuđenosti od društva koje se naočigled raspada.

Kiklop je uz Desničin roman Proljeća Ivana Galeba po mojem mišljenju najbolji hrvatski moderni roman.

Znakovi pored puta – Ivo Andrić

Ovo je knjiga kojoj se iznova vraćam, koja u ovim hektičnim vremenima smiruje svojom mudrošću, u kojoj se nalaze njegove misli o pitanjima života, umjetnosti, ljubavi… Čitajući njegove misli i opservacije našao sam odgovore na mnoge vlastite nedoumice, a i pouke o stvarima o kojima nisam imao dovoljno znanja ili ih jednostavno nisam zamijetio. I koliko god je puta ponovo čitao, uvijek mi je iznova bila zanimljiva i poučna i pri svakom čitanju sam u njoj pronašao nešto novo – nezamijećeno ili zaboravljeno.

Knjiga mojih života – Aleksandar Hemon

Hemon je moj favorit, jedan od mojih omiljenih pisaca. Ovu knjigu sam odabrao jer me vraća u vrijeme i mojeg djetinjstva i odrastanja. Na ovim prostorima, bez obzira jeste li odrastali u Zagrebu ili Sarajevu, priče su vrlo slične. Slične su i sudbine onih nesretnika koji su bježeći od rata ili jednostavno ostavši bez doma, morali potražiti novi dom daleko, u nepoznatom svijetu.

Povijest se s mnogima s ovih prostora okrutno poigrala tako da su mnogi u desetak godina proživjeli više različitih života od kojih se niti jedan nije ni izbliza činio sretnim. I o svakom od tih života bi se mogla napisati knjiga. Ovako, ostala im je tek nostalgija za zavičajem i normalnim životom. Hemon je to, sa svoje strane, kroz smijeh i suze, maestralno opisao. I inače čitajte Hemona!

Barikade – Boris Buden

Barikade su ukoričene kolumne – eseji koje je Budem tokom 90-ih godina objavljivao u Arkzinu. One su bile jedan od rijetko hrabrih glasova razuma u ludilu i gluposti koje su tada prevladavale u hrvatskom društvu i vladajućoj politici. Njegovi beskompromisni, kritički tekstovi su i meni osobno pomagali da preispitam i ne dovedem u sumnju identične vlastite stavove o vladajućoj politici i anomalijama u tadašnjem hrvatskom društvu.

Raskrinkavajući glupost, lažno domoljublje pojedinaca iz kruga “nacionalne elite”, iza kojeg su se najčešće krili najprizemniji privatni interesi, te ukazujući na pojave koketiranja sa ustaštvom Buden je, uz feralovce i nekolicinu neovisnih pojedinaca sačuvao obraz hrvatskih intelektualaca i građanske Hrvatske u tim vremenima.

Šala – Milan Kundera

Odlučujući se uvrstiti u ovaj izbor i jednog svjetskog autora – “teškaša”, morao sam naravno ispustiti mnoge koje jako cijenim (Oz, Yourcenar, Kertesz, Houellebecq, Herta Müller…). Odlučio sam se za Kunderu jer mi je on u određenom vremenu bio najdraži pisac. Njegovu prvu knjigu odabrao sam jer mi je čitanje te knjige bilo šok – otkriće jednog novog pisca savršenog stila protkanog čuvenim češkim humorom.

Šala je priča o sudbini pojedinca koji se zbog jedne banalne, budalaste i naivne šale sudario s represivnim totalitarnim režimom, koji naravno nema smisla za ikakav humor, pa je zbog toga spreman drastično “urazumiti” svakoga tko se iole pokuša s njime rugati. No, ta naoko banalna priča protkana je nizom posebno čitatelju zanimljivih epizoda. Osim toga, ona je satira ne samo represivnog aparata tadašnje Čehoslovačke, nego i svih totalitarnih režima.

Kundera je te priče ispričao na nov način; osebujnim stilom, hrabro, intrigantno i nadasve duhovito.


 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?