in

Istinski filmski mužjak uvijek glatkog lica poletio je među zvijezde, a onda nestao

“GDJE su otišli svi dobri muškarci i gdje su svi bogovi?” pita se Bonnie Tyler u prevedenoj verziji pjesme “I Need a Hero”, a pita se i filmska publika, pa tako možemo uputiti pitanje i Hollywoodu: “Gdje je Tom Berenger?”

Istinski filmski mužjak uvijek glatkog lica i glasa stvorenog za komandiranje poletio je u gotovo planinske visine, a onda nestao kao rukom odnesen, čini se, preko noći. Ta noć je bila sredina ’90-ih, a planinske visine gotovo cijele 80-e, bilo da su doslovno planinske visine u akciji “Shoot to Kill” zajedno sa Sidneyjem Poitierom, bilo bejzbol hit “Major League”, bilo zaboravljeni noir Ridleyja Scotta “Someone to Watch Over Me”, pa “The Dogs of War”, “The Big Chill” ili možda jedan od najboljih ratnih filmova ikad, “Platoon” Olivera Stonea.

U ovom posljednjem je ipak ključ ne samo Berengerove popularnosti i strahovlade velikim platnom, već vrlo moguće i pada. Nagrada Oscar nije ništa specijalno u smislu istinske ocjene kvalitete, ali jest bitna za prestiž i za poziciju koju dobiva njen osvajač, a Tom je svoju priliku ispustio kada je nezasluženo ostao uskraćen za zlatnu statuu upravo za lik narednika Barnesa u “Platoonu”, jednoj od rijetkih prilika u kojoj mu spomenuto lice nije bilo glatko. I svaka čast Michaelu Caineu i njegovoj ulozi u Allenovom “Hannah and her Sisters”, ali Michael ima bar 20 značajnijih u životu i nije morao biti Oscarom ovjenčan baš tada, dok je Berengeru ovo bila prilika da se popne na višu i na presudnu stepenicu. Uzeo je Zlatni globus, međutim to definitivno nije isto, niti približno marketinški bitno.

Da je tada postao oskarovac, vjerojatno bi dobivao još više “oskarovskog” materijala i ne bi se ugasila njegova zvijezda, dok je bez tog “svetog” holivudskog statusa potrajao čisto još da snimi nekoliko VHS klasika prije konačnog pada. Nisu to VHS filmovi zato što su made-for-VHS, već jednostavno naslovčići kojima nije dana prevelika kino-pažnja pa su fan bazu tražili na malim ekranima. “Sniper” mora biti glavni u toj skupini, tu su negdje i “Shattered”, “The Substitute”, za “Gettysburg” se može reći da je privukao nešto više, ali ipak nedovoljno pažnje, dok je posljednja šansa propuštena sa “Sliverom”. Umjesto da najzad zablista u jednoj hitčini, taj film se pokazao kao težak promašaj. Istina, ne na blagajnama, ali kritika ga je previše “oduvala” da bi se računao kao dobar potez za Toma. Nije bio.

To je bio trenutak kada se definitivno prestalo govoriti o Berengeru kao glavnom glumcu ranga Costnera, Gibsona, Willisa i od tada do danas ga srećemo samo u pravim made-for-VHS filmovima, a čak i kad se pojavi u nekom popularnom djelu tipa “Training Day” ili “Inception”, njegove uloge su toliko mizerne da je bolje i da se nije pojavljivao. Što je razlog? Zašto ga se američki film tako lako odrekao? Neki bi rekli zbog alkoholizma, neki zbog gubitka dobrog izgleda (prouzrokovano alkoholom), drugi bi tražili razlog u teškoj naravi, ali mnogim drugima su se praštale takve karakteristike i nema šanse da bi čak i “oronuli” Berenger bio loš izbor bar za jake sporedne uloge autoritativnih figura i moćnika. Jednostavno nema šanse. Ti si kriv, Hollywoode… i ti si osiromašen.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?