in

Ćamila: Zašto Hrvatska? Jer je obožavam i jer mi nudi da igram. Obitelj mi ne dirajte

NOĆ prije utakmice polufinala Eura protiv Francuske (18 sati) razgovarali smo s Ćamilom Mičijević, lidericom hrvatske rukometne reprezentacije.

> VIDEO PRIČA IZ MOSTARA Ljudi se svađaju zašto Ćamila igra za Hrvatsku. Odgovor će mnoge rastužiti 

Hrvatska večeras igra utakmicu generacije i utakmicu za povijest, jer nikada do sada ženska reprezentacija nije bila u polufinalu nekog velikog natjecanja. Ekipa koju vodi Nenad Šoštarić, koju su svi uoči puta u Dansku unaprijed otpisali, prva je to ostvarila. 

Pred Ćamilom i suigračicama je najvažnija utakmica njihovih karijera, no ni u jednom trenutku razgovora sa Ćamilom nismo osjetili nervozu niti smo izvlačili riječi iz nje. Upravo suprotno.

Ova 26-godišnja Mostarka rođena u njemačkom Heidenheimu nam je otkrila kako je ponosna na to da je ova reprezentacija uspjela stvoriti rukometnu euforiju u Hrvatskoj, otkrila nam je zbog čega je izabrala igrati za Hrvatsku, umjesto BiH, ispričala nam je koliko je teško igrati 60 minuta u oba pravca, a saznali smo u kojem poslu, osim rukometa, najviše uživa.

Također, priznala nam je da je zbog užasnih uvjeta u hrvatskom ženskom rukometu dobar dio njene generacije morao odustati jer je stanje u klubovima katastrofalno.

Napravile ste totalnu ludnicu u Hrvatskoj. O vama se čak i u saboru raspravlja, a postale ste simbol, kako je sjajno rekla Indexova stručna komentatorica Klaudija Bubalo, marginalizacije hrvatskog ženskog sporta. Kako gledaš na to?

Vidjeli smo da smo postali politička i društvena tema u Hrvatskoj. Naravno da nam je drago da se napokon o ženskom rukometu raspravlja i piše, da ga se prati, ali naš primarni zadatak ovdje u Danskoj je rukomet i dobar rezultat. Zato se ne bismo željele previše petljati u ovo što smo pokrenule u domovini, ali ako će se nakon Eura u Hrvatskoj napokon početi više ulagati i cijeniti ženski sport, onda nitko sretniji od nas. 

Maida Arslanagić je za Index rekla da Hrvati ne vole sport, nego samo uspjehe. Nakon finala SP-a 2009. u Zagrebu između Hrvatske i Francuske pola dvorane je ljutito napustilo dvoranu nakon poraza. Ljuti su bili jer je Hrvatska bila ”samo” srebrna. Misliš li da će nacija biti razočarana ako ipak ne bude medalje na kraju?

Shvaćam što me pitate i nevjerojatno mi je da se u Hrvatskoj priznaju samo prva mjesta. Ako nije zlato, onda ništa ne valja. Ljudi sad pričaju o nama, uzdižu nas i to je sve lijepo, ali dobro znamo da uoči turnira, dok smo se spremali za Dansku, nitko nije puno govorio. Skoro nikoga nije bilo briga. S reprezentacijom sam bila na Euru prije dvije godine, bile smo zadnje. Većina je na to gledala s prezirom i omalovažavanjem, a skoro nikome nije palo na pamet da je, s obzirom na uvjete ženskog rukometa u Hrvatskoj, ogroman uspjeh i sam plasman među najboljih 16 reprezentacija Europe. Ovaj rezultat je golemi iskorak i nadam se da će biti okidač da se napokon krene ozbiljnije ulagati u ženski rukomet, u klubove. Samo iz moje generacije je nekoliko sjajnih igračica odustalo od rukometa, nisu mogli živjeti od sporta, a nisu mogli paralelno studirati i raditi i trenirati. To je žalosno i voljela bih da ovaj rezultat bude zalog da će se nešto pokrenuti jer talentiranih cura imamo i uvijek ćemo ih imati. Tragedija je da odustaju jer nikoga nije briga za njih. Naš uspjeh je uspjeh za sve cure koje se bave sportom u Hrvatskoj.

Igrala si za kadetsku reprezentaciju BiH, a onda si pristala obući dres Hrvatske seniorske reprezentacije. Kako je došlo do te odluke? Jesu li u pitanju uvjeti u Mostaru i činjenica da taj grad nema ni dvoranu?

Ne bih rekla da je nedostatak dvorane bio ključan. Puno velikih sportaša je napravilo veličanstvene rezultate, a trenirali su u gorim uvjetima nego mi u Mostaru. Istina, znalo je biti nekad teško, trenirali smo po velikim vrućinama i velikim hladnoćama, ali iz mostarskih dana pamtit ću samo predivne trenutke. Za Hrvatsku sam se odlučila iz jednog jednostavnog razloga, a on se zove napredak. Željela sam igrati na europskim i svjetskim prvenstvima, na Olimpijskim igrama, a Hrvatska mi je to nudila, dok BiH, vjerovali ili ne, nema žensku seniorsku reprezentaciju. U Hrvatskoj su me primili fantastično. Uživam ovdje. U Zagrebu, Splitu, Kninu, ma svugdje, nema grada koji u Hrvatskoj ne obožavam. Ne bih previše o toj temi jer ne želim roditelje i sestre dovoditi u neugodne situacije zbog moje odluke, ne želim da mi diraju obitelj, ali apsurdno mi je da neki ljudi sad odjednom vode računa o tome kakve pjesme slušam, raspravljaju o mom glazbenom ukusu kao da je to stvar od nacionalnog pitanja. Za takve ljude me nije briga, oni će ionako izokrenuti priču kako njima paše. Za njih nemam vremena, jedino mi je važna podrška ljudi koje volim i koji su uz mene.

Igraš u oba pravca skoro svih 60 minuta svaku utakmicu. Jedna si od najboljih obrambenih igračica Eura, na poziciji centarhalfa nezamjenjiva si u obrani, a ključna si u napadu Hrvatske. Koliko je to fizički naporno?

Hvala vam na ovom pitanju jer me to do sada nitko nije pitao. Užasno je naporno i hvatam svaki mogući trenutak da se uspijem nekako odmoriti. U posljednje dvije godine imala sam dvije teške operacije koljena i problem s laktom. Igranje obrane i napada na ovoj razini je jako teško, posebice jer dvije godine je teško nadoknaditi, tako da imam osjećaj da snagu i kondiciju više izvlačim iz srca nego iz nogu. Obrana je fascinantna. Njemačkoj, koja ima onakve pucače, više od 20 minuta nismo uspjeli dopustiti gol iz igre, a skoro 10 minuta nisu nam zabile pogodak. Nevjerojatno ako znamo kakve sjajne šutere ima Njemačka. Obrana je ključ, ona nam diže samopouzdanje i zato smo tu gdje jesmo.

Pa otkud ti onda snage da još i vodiš emisiju ”Kod Ćamile na fotelji”?

Ha ha, bez brige, imam dosta energije. Na ovom turniru ne spavam puno, lupa me adrenalin i uzbuđenje pa zato tijekom slobodnog vremena smišljam razne ludosti. Na pamet mi padaju svakakve ideje, a sjajno je što me cure u tome podržavaju i pomažu mi. Jedna se drugoj u svakom trenutku prilagođavamo i ništa mi nije teško. Mogu vam reći da mi se baš svidio taj posao voditeljice, ha ha.

Znači li to da već sad znamo što ćeš raditi nakon rukometne karijere?

Čula sam da se u Hrvatskoj nakon mojih vrućih fotelja brojnim TV voditeljima tresu koljena od straha, ha ha. No bez brige, previše ja volim rukomet. Nećete me se još riješiti.

Danas igraš u Metzu, jakom klubu koji igra Ligu prvaka, a jedna si od rijetkih hrvatskih reprezentativki koja je otišla van, a da nije prošla kroz Podravku ili Lokomotivu. Je li bilo ponuda iz Koprivnice i Zagreba?

Naravno da je bilo, ali smatrala sam da su uvjeti koji su mi bili obećani u Zametu bili prihvatljiviji. Vidim da nisam pogriješila u izboru.

Ima puno sličnosti ove vaše reprezentacije s momcima koji su 2003. uzeli svjetsko zlato. I oni su bili posljednji u Europi godinu dana ranije, a i 90 posto ekipe je tada dolazilo iz domaće lige. Recept očito pali?

O da, nisam znala za to, ali ako je tako, ako ćemo tako uzeti i mi zlato, onda evo i mene u hrvatskoj ligi. Najbolja hrana ispadne kad se radi po prokušanom receptu. Ne treba izmišljati toplu vodu, ha ha.

Čeka nas aktualni europski prvak Francuska. Kako protiv njih?

Isto kao i protiv svjetskog prvaka Nizozemske ili Mađarske, koja je nakrcana igračicama Győra. Svi su protiv nas bili favoriti, a zna se kako su prošli. Francuska je jaka, Francuska je moćna, oni su veliki favoriti, ali mi ih želimo pobijediti. Protiv Francuske ćemo uživati, znamo da smo napravile veliku stvar i znat ćemo guštati u polufinalu, ali to ne znači da nećemo dati sve što možemo za pobjedu. Naš san je finale, pa nek’ Francuskinje malo razmisle o tome.