in

Svi se pitaju zašto Ćamila iz Mostara igra za Hrvatsku. Odgovor će mnoge rastužiti

U PETAK će hrvatska ženska rukometna reprezentacija protiv aktualnog prvaka Francuske igrati prvo polufinale Eura u svojoj povijesti. 

Od osamostaljenja hrvatski ženski rukomet je imao puno jačih ekipa, ali ni jedna nije uspjela napraviti ovo što su postigle igračice izbornika Nenada Šoštarića. Do jučer nepoznate široj javnosti, hrvatske rukometašice u nekoliko dana postale su hit priča europskog rukometa, a navijače su osvojile borbenošću, zajedništvom, karakterom i vedrim duhom.

Fantastična atmosfera i kohezija u svlačionici veliki su aduti Hrvatske, a liderica na terenu je Mostarka Ćamila Mičijević. Posjetili smo njezinu obitelj i snimili kako u gradu bez ijedne sportske dvorane nastaju djevojke koje Hrvatsku vode prema europskoj medalji. 

Ćamila je dijete rata, rođena je 1994. u njemačkom Heidenheimu. Najmlađa je od triju kćeri Muje i Jasminke Mičijević. Sestre Dženisa i Anisa su uz roditelje najvatreniji Ćamilini navijači, a to su nam pokazali i kad smo im došli u goste dan uoči polufinala protiv Francuske.

Kako je dijete rata odlučilo igrati za Hrvatsku

Skromna obitelj Mičijević primila nas je raširenih ruku u svom domu u Mostaru. Majka Jasminka je Ćamili i suigračicama poželjela sreću i zaželjela je da ostvare svoj san, a otac Mujo nam je otkrio prve rukometne korake svoje najmlađe kćeri i kako se odlučila igrati za Hrvatsku.

”Ćamila je u rukometu od malih nogu. Bila je dijete, išla je u osnovnu školu kad su ljudi iz mostarske Lokomotive tražili perspektivne djevojčice. Sve su njene prijateljice otišle u rukomet, pa je tako i ona. Premda su uvjeti bili katastrofalni, cure su morale igrati na betonu, Ćamila se od prvog dana zaljubila u ovaj sport. Od prvog dana je odskakala kvalitetom i to je primijetio Edo Šmit, koji je tada bio trener mostarske Katarine. Edo ju je odveo u riječki Zamet, a onda smo ubrzo dobili poziv iz HRS-a s upitom bi li Ćamila pristala igrati za hrvatsku reprezentaciju. Edo Šmit je organizirao susret kadetkinja Hrvatske i BiH kako bi vidio Ćamilu koja je tada nastupila za BiH. Bio je to prvi i zadnji njen nastup za tu reprezentaciju jer se cure više nikad nisu okupile. Nije bilo ni interesa, a ni sredstava. Ni danas BiH nema žensku reprezentaciju”, kazao nam je Mujo Mičijević pa je nastavio:

”Nisam znao što da radim, kakvu odluku da donesem, pa sam se za savjet obratio Edi. Pitao sam ga što bi on napravio s tim djetetom, gdje vidi moju Ćamilu. Rekao mi je: ‘Vidim je u hrvatskoj reprezentaciji na poziciji lijevog vanjskog i ako nastavi ovako, do kraja karijere bit će nezamjenjiva.’ Upravo se to dogodilo. Ćamila je otišla u Zamet, a onda je za Hrvatsku nastupila na kadetskom SP-u u Crnoj Gori. Ta je ekipa ova koju sad gledamo u Danskoj. To je ta generacija”, ispričao nam je tata Mujo, a onda se ubacila mama Jasminka koja je priznala da najviše strahuje od ozljeda.

”Najviše želim da ne bude ozljeda. Već smo to doživjeli. Dva puta joj je stradalo koljeno, jednom ruka. Svaki put kad padne, uplašim se i gledam hoće li odmah ustati”, kazala je mama Mičijević prije negoli smo se pozdravili i otišli u grad tražiti nove priče o počecima karijere Ćamile Mičijević.

Mostar ima Bogdanovića, Karačića, Marića i Ćamilu, a nema dvoranu niti ju je ikad imao

”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost”, navodi dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ivo Andrić na početku svog Zapisa o Mostaru. Grad na Neretvi nazvao je povlaštenim od prirode i zaista je tako. Sunce ovdje čovjeka budi čak i u prosincu.

Mnogi Mostarci će reći danas kako im je taj dar s neba sve što im je ostalo. Grad je zatrpan problemima, od komunalnih do političkih. U gradu u kojem je nekad 75 posto ljudi radilo u proizvodnji danas se ne proizvodi skoro ništa, a punih 12 godina ovdje nije bilo lokalnih izbora.

Baš danas posljednji je dan predizborne kampanje pred te dugo čekane izbore. Jedna od tema kampanje bila je izgradnja sportske dvorane. Mijenjale su se vladajuće strukture, mijenjale su se i države, ali jedna od stvari koja se u ovom gradu nikad nije mijenjala jest sportska dvorana. Nešto što ne postoji ne može se mijenjati. Dobro ste pročitali, Mostar je grad koji nema sportsku dvoranu i nikad je nije imao.

I dok se sad svi pitaju čija je mala, iz koje strane grada dolazi, nitko ne postavlja pitanje kako je jedan tako ranjeni grad bez ijedne sportske dvorane dao toliko sportskih veličina, bez obzira na to na kojoj su strani igrali, istočnoj ili zapadnoj, odnosno za Hrvatsku ili BiH.

Ovdje je počela košarkaška karijera Bojana Bogdanovića, ovdje su prve rukometne korake napravili Igor Karačić i Marino Marić, a kad bi krenuli u povijest mostarskog sporta, pronašli bi tamo brojna imena koja su u različitim sportovima osvajala europska i svjetska odličja. Uostalom, prvu seniorsku sezonu u ovom gradu odradio je i Luka Modrić.

Umjesto na parketu, medalje za Hrvatsku iskovane su na nikakvim mostarskim betonskim igralištima

Izgradnja sportske dvorane počela je prije 35 godina. Do rata nije završena, a mogla je i morala je biti. Onda je došao rat i sve je stalo. Nakon rata su porušeni stari temelji, udareni su novi, a onda je, baš kao i prije rata, opet sve stalo. Još jednom se počelo s radovima, a umjesto dvorane, Mostar je dobio tek vidljivi spomenik nebrige za mlade ljude. Kroz sve te godine nekim čudom sportski djelatnici po oronulim školskim dvoranama i betonskim igralištima stvarali su mnoge šampione. Posljednji takav primjer je Ćamila Mičijević, glavna zvijezda reprezentacije Hrvatske na Europskom prvenstvu za rukometašice u Danskoj.

Grad rukometa bez kluba i bez dvorane

Mostar je grad rukometa. Zrinjski je osvajao naslove u BiH, igrao je europske utakmice, tu su aktualni europski doprvaci Igor Karačić i Marino Marić, a da paradoks bude veći, u gradu postoje tek dvije školske dvorane u koje može stati od 500 do 1000 gledatelja i koje ispunjavaju kakve-takve uvjete za normalno odigravanje utakmica.

Mostar danas nema ni jedan ozbiljan klub, konkurentan čak ni u gabaritima Premijer lige BiH, a kamoli u europskim okvirima. Ipak, grad na Neretvi živi za rukomet, a to je pokazao veličanstvenim dočekom u siječnju, kad su tisuće građana priredile feštu za Karačića, Marića i Davida Mandića, koji su se vratili kući sa srebrnim kolajnama oko vrata. Možda će tako biti i početkom iduće godine ako momci naprave veliki rezultat na SP-u u Egiptu.

Cure su napravile čudo ravno onom iz Portugala 2003.

To još ne znamo, ovisi o tome što će igrači Line Červara napraviti na sjeveru Afrike, ali sigurni smo da će Mostar za nekoliko dana, naravno, u okvirima epidemioloških mjera, znati dočekati Ćamilu Mičijević. Lidericu i najbolju igračicu hrvatske rukometne reprezentacije koja je ovih dana napravila možda i najveću senzaciju u ovom sportu još od 2003. kad su hrvatski rukometaši od posljednjeg mjesta u Europi samo godinu dana ranije stigli do svjetskog zlata.

Trener Katarine ju je prvi prepoznao, sve ostalo je povijest

Ključan čovjek pri prelasku Ćamile iz Lokomotive u Katarinu bio je Milenko Avdalović. Prepoznao je njezin jedinstveni talent, fizičke predispozicije te liderske osobine. Avdalović je bio uporan jer je znao o kakvom se potencijalu radi. 

”Ispričat ću vam jedan detalj. Igrali smo protiv Trogira koji je tada bio u prvoj hrvatskoj ligi, a Ćamila je imala samo 15 godina. Završilo je 26:26, Ćana je zabila devet golova i podijelila je nekoliko asistencija prema pivotu. Sjećam se da je kasnije na ručku legendarna Iva Perica pitala tko je ova mala i da je rekla da će Ćana biti čudo od djeteta i vrhunska igračica”, kazao nam je Avdalović pa je objasnio kako je došlo do prelaska u Zamet, odnosno igranja za Hrvatsku.

”Ćamila je prerasla Katarinu. Put ju je odveo u Trogir, a onda u Zamet gdje je bio gospodin Edo Šmit, koji je vodio sve mlađe selekcije Hrvatske. U Zametu je dobila pravu priliku, a njene igre su primijetili veliki europski klubovi. Otišla je u Mađarsku, gdje se zadržala dvije godine, a tu epizodu su, nažalost, obilježile dvije teže ozljede. Oporavila se, prebrodila je sve probleme i danas briljira u jakom francuskom Metzu i reprezentaciji Hrvatske.”

Bivši Ćamilin trener nas je odveo do one nesretne dvorane koja se u Mostaru počela graditi 1985., ali nikad nije završena.

”Ovdje je trebala biti ta dvorana koja nikad nije dovršena. Umjesto da igraju i treniraju u njoj, svoj rukometni put na mostarskim betonskim terenima počeli su Karačić, Marić i Ćamila Mičijević. Danas smo svi sretni što je Hrvatska u polufinalu i ponosni smo na Ćanu, ali njen rukometni i životni put nije bio lagan. Otac Mujo i ja smo svaki dan usklađivali termine tko će je voziti, tko odvoziti s treninga. Kad je s 15 godina stigla u Katarinu, nije željela propustiti ni jedan trening, a išla je u zahtjevnu školu, u gimnaziju. Od prvog dana kad se pojavila kod nas na treningu bilo je jasno da je u pitanju nešto posebno. Prekrasno, dobro odgojeno dijete, puno obzira prema suigračicama i trenerima, odmah je postala omiljena u klubu. Impresionirala je svojim osmijehom, vedrinom i toplinom. Ćanu sam vidio u rujnu, u Mostaru se oporavljala od ozljede i vidio sam je na terenima u Sjevernom logoru. Prišla mi je i pričali smo o starim danima. Presretan sam bio što je ostala uvijek ista, nije zaboravila stare trenere i bivše suigračice. Takva je naša Ćana”, za kraj razgovora će Avdalović.

Ćamila u dresu Zameta

Sestre Dženisa i Anis Ana na mostarskom Starom mostu

Ćamila sa sestrama

Otac Mujo i majka Jasminka ispred obiteljske kuće gdje su nas dočekali

Ćamila s obitelji