in

Pitali smo Renata Baretića kojih mu je pet omiljenih knjiga

RENATO BARETIĆ rođen je 1963. u Zagrebu. 

Od 1983. živi od pisanja, a od 1996. je stalno nastanjen u Splitu.

Autor je i više književnih naslova, a trenutno radi kao kolumnist za tportal i mariborsku Večer.

“Imam privilegiju živjeti u vrijeme kad brojni moji prijatelji i prijateljice objavljuju sjajne knjige. U ovako skučenom izboru, međutim, ta se privilegija ukazuje kao poprilična nevolja – kako odabrati samo pet naslova a da nikoga ne povrijedim? Najbolje je zato stisnuti zube i, samo za ovu prigodu, prešutjeti recentne favorite”, objasnio je Baretić svoj izbor za Index.

Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskoga rata – Jaroslav Hašek

Draga prijateljica i kolegica Nada Gašić prva je u nas prevela Švejka onako kako treba, najvjernije originalu, davši Pražaninu priliku da i na hrvatskom napokon prozbori dijalektom glavnoga grada, ali meni će zauvijek srcu najbliži ipak ostati stari Jonkeov prijevod, pomalo pompozan, koji – barem za mene – dobrom trbušastom brbljavcu daruje dodanu humornu vrijednost. 

Od Hašeka sam, nije me sram reći, o užasima i krvavim besmislenostima Prvog svjetskog rata, pa i o ljudskom licemjerju, naučio mnogo više nego od Krleže, a pritom se još i smijao. 

Majstor i Margarita – Mihail Bulgakov

Kad Anuški ispadne boca suncokretovog ulja i razlije se po tramvajskim tračnicama, Moskva postaje igralište za samog Sotonu i njegove asistente, fokusirane na licemjerne i potkupljive pisce, urednike i druge dionike kulturnog života. U drugom je sloju priče negorivi rukopis o tome kako je “zapravo bilo” onoga kobnog petka u Jeršalaimu, kad je razapet Pilatu simpatičan bezopasni lutalica i filozof Ješua Ha-Nocri. Veličanstvena satirična freska o vječnom odnosu umjetnosti i vlasti, pojedinca i institucionalne moći. 

Prerušeni prosjak – Ivan Kušan

Nepravedno zapostavljeni četverodijelni roman nenadmašnog šarmera i jebivjetra, zbog kojeg je netko od njegovih pajdaša (Zlatko Crnković?) smislio i ime novoga književnog žanra: globtroterotika. Nikad ne prelazeći granicu dobrog ukusa i stalno nabijena autoironijom, to je autobiografska knjiga o putovanjima i neizdrživoj tjelesnoj žudnji što bi protagonista manično spopadala čim bi prešao državnu granicu. 

Kad god mi se učini da sam zaboravio zanimljivo pisati, uzmem barem nakratko u ruke Prerušenog prosjaka da me podsjeti kako to radi velemajstor pa se onda koji put i meni posreći. 

Sed scholae – Ivan Slamnig

Vedro-melankolični tragač za poezijom u običnostima, ludist i makaronist, dao mi je svojim stihovima sve što sam o pjesništvu želio naučiti. Bolji i zasluženo znaniji pjesnici od mene upijali su daleko više i od mnogih drugih, a Slamnig je nekako baš moja mjera. Pametnome dosta, tješim se, premda znam da virtuoznost i znanje tog čarobnjaka riječi ne bih uspio dosegnuti ni za tri života. 

Kapi za oči – Arsen Dedić

Prethodna četiri naslova spadaju u rubriku “Ne iznositi iz kuće!”, a ovu Arsenovu pjesničku zbirku iznosim baš rado i pokazujem je na svakom književnom nastupu, isključivo radi – bezočne samohvale. Nakon tisuća i tisuća ukoričenih predivnih stihova došlo je vrijeme i za posljednju zbirku posljednjeg renesanšanina među nama, a u toj je zbirci pretposljednja pjesma – moja! Sastavio sam taj nevješti sonetić od dijelova Arsenovih općepoznatih versa i aluzija na njih i poslao mu ga isprintanog, iz obične interne zafrkancije, a on ga onda – ništa mi ne javivši – uredno potpisanoga mojim imenom uvrsti kao pretposljednju među svoje posljednje pjesme!!! Dobio sam onomad naramak lijepih i važnih književnih nagrada, ali ovo, ljudi, ej, meni je to…  


 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?